Der ewige Jude

Za ostale upotrebe, v. Vječni Jevrej (razvrstavanje).

Der ewige Jude (sh. Vječni Jevrej) je njemački crno-bijeli dokumentarni film snimljen 1940. u režiji Fritza Hipplera, a koji se zbog promoviranja nacističke antisemitske politike prema Jevrejima, kao i okolnosti u kojima je nastao smatra jednim od najzloglasnijih filmova svih vremena.

Film započinje prikazivanjem Jevreja i njihovog života u getima u nedavno okupiranoj Poljskoj, pri čemu se inzistira kako njihovo "prirodno" stanje predstavlja nedostatak higijene, izopačenost i primitivizam, odnosno sve što je strano "ispravnoj" zapadnoj civilizaciji. Film potom prikazuje kako se Jevreji jednostavnom zamjenom odjeće i manira mogu transformirati u ličnosti koje gotovo potpuno nalikuju kršćanima ili "arijevcima", te sugerira kako im je ta sposobnost omogućila da se s vremenom infiltiriraju u evropski i svjetski establišment, odnosno počnu dominirati svjetskim financijama, politikom i kulturom. Film, koristeći brojne primjere, ali i segmente ranijih igranih filmova kao što su hollywoodski The House of Rothschild i njemački klasični film M nastoji gledatelje uvjeriti da je to za posljedicu imalo dekadenciju zapadne kulture, razvrat, ali i izbijanje drugog svjetskog rata. Film završava Hitlerovim govorom u kojima nacistički vođa tvrdi da će "djelatnost jevrejskih financijera dovesti do uništenja jevrejske rase u Evropi".

Film je nastao kao dio nastojanja Hitlerovog nacističkog režima da pred međunarodnom i domaćom javnosti opravda eskalaciju antisemitskih progona do koje je došlo nakon Kristalne noći 1938. godine, a koja će s vremenom dovesti do tzv. Konačnog rješenja jevrejskog pitanja ili Holokausta. Posao je povjeren Ministarstvu propagande na čelu sa Josefom Goebbelsom, ali je u slučaju Der ewige Jude posljednju riječ imao sam Hitler te uzeo aktivnu ulogu u stvaranju njegovog sadržaja. Snimanje je trebalo započeti još 1938. godine, ali je odgođeno jer poljske vlasti nisu dozvolile njemačkim filmskim ekipama pristup u jevrejske četvrti svojih gradova; to je omogućila tek njemačka vojna okupacija Poljske. Uz dokumentarni materijal su, prvenstveno kod prikaza judaističkih vjerskih rituala, korištene igrane scene sa prisilno angažiranim jevrejskim glumcima.

Film je premijerno prikazan u jesen 1940. godine, ali nije imao veliku gledanost. Smatra se da je razlog za to bio u previše "sirovom" i banalnom pristupu, koga je karakterizirala scena u kojoj su kadrovi Jevreja na ulicama umontirani s kadrovima pacova, odnosno previše očigledne sugestije da su oni "gamad koju treba istrijebiti"; čak i publika koja se otvoreno slagala sa tim stavovima je, međutim, u to vrijeme od podsjećanja na rat i siromaštvo preferirala eksapističku zabavu. Goebbels je, pak, također preferirao indirektni pristup, a za što je kao primjer poslužio Jud Süß, koji je iste teze kao i Der ewige Jude publici ponudio kroz raskošnu historijsku melodramu, a koja je na kraju imala i veliki komercijalni uspjeh.

Nakon završetka rata su savezničke okupacijske vlasti zabranile film, a zabrana - s izuzetkom korištenja u "obrazovne svrhe" - traje i danas. Režiser Franz Hippler je zbog njega, kao i drugih propagandnih filmova, dvije godine nakon rata proveo u zatvoru. Izvan Njemačke status filma je nejasan; danas se uglavnom prikazuje kod neonacističkih i radikalnih antisemitskih grupa, odnosno u arapskom svijetu.

Vanjske veze

• Holocaust-History.org: Der ewige Jude. Hilfsmittel für Lehrer (21. Februar 1999) Arhivirano 2012-10-24 na Wayback Machine-u
• Sascha Pankratz: Filmanalyse Der ewige Jude (16. März 2003) Arhivirano 2013-01-26 na Wayback Machine-u
• Stig Hornshøj-Møller und Stefan Mannes: Der antisemitische Propagandafilm „Der ewige Jude“ (Shoa.de 2009)^[mrtav link]
• Fritz Bauer Institut – Cinematographie des Holocaust Arhivirano 2009-04-04 na Wayback Machine-u
• http://resources.ushmm.org/film/display/detail.php?file_num=3236 Arhivirano 2012-12-08 na Wayback Machine-u
• Der ewige Jude na sajtu IMDb