Juan Vicente Gómez
| Juan Vicente Gómez | |
|---|---|
 | |
39. predsjednik Venezuele | |
| Mandat 19. prosinca 1908. – 13. kolovoza 1913. | |
| Prethodnik | Cipriano Castro |
| Nasljednik | José Gil Fortoul |
42. predsjednik Venezuele | |
| Mandat 24. lipnja 1922. – 30. svibnja 1929. | |
| Prethodnik | Victorino Márquez Bustillos |
| Nasljednik | Juan Bautista Pérez |
44. predsjednik Venezuele | |
| Mandat 13. lipnja 1931. – 17. prosinca 1935. | |
| Prethodnik | Juan Bautista Pérez |
| Nasljednik | Eleazar López Contreras |
| Rođenje | 24. srpnja 1857. La Mulera, Venezuela |
| Smrt | 17. prosinca 1935. Maracay, Venezuela |
| Zanimanje | general |
Potpis | |
 | |
Juan Vicente Gómez Chacón (La Mulera, 24. srpnja 1857. – Maracay, 17. prosinca 1935.) bio je venezuelanski general i političar, koji je od 1908. godine pa do svoje smrti bio de facto vladar Venezuele. Uglavnom opisivan kao vođa jedne od najdužih diktatura u historiji Venezuele, Gómez je u tri navrata formalno bio predsjednik, mada je i tokom dva "međumandata", tokom kojih su predsjednici od njega postavljeni čelnici, zadržavao faktičku vlast, nastojeći time održavati fasadu demokracije. Njegova je vladavina predmetom brojnih kontroverzi u njegovoj matičnoj zemlji, s jedne strane zbog činjenice da je bio represivni diktator, a s druge strane zbog činjenice da je tokom njegove diktature poduzeta serija modernizirajućih javnih radova te je došlo do smanjenja vanjskog duga.
Rođen u obitelji uglednih zemljoposjednika, Gómez se vrlo rano pridružio privatnoj vojsci Cipriana Castra, koji je 1899. godine pruezeo vlast u Venezueli. Gómez je postao druga osoba u novoj administraciji te ubrzo i čelnik vojske, u kojem je svojstvu bio odgovoran za gušenje serije ustanaka protiv Castrove vlasti. Kada je 1908. godine predsjednik otišao u Europu na liječenje, Gómez je uz američku pomoć izveo državni udar i preuzeo vlast u zemlji; taj je čin doveo i do prekida kratkotrajnog rata s Nizozemskom, koji je bio aktivan zbog Castrove vanjske politike.
Kao predsjednik, Gómez i do danas ostaje kontroverzna figura. Naime, nakon što je 1918. godine u jezeru Maracaibo otkrivena nafta, Gómez je davao koncesije stranim kompanijama, što je dovelo do priliva enormne količine novca u državni proračun, a donijelo mu je i podršku Sjedinjenih Država i Europe. Koristeći novodobivena sredstva, Gómez je inicirao seriju javnih radova (posebice cesta), otvarao nova radna mjesta i svojim fiskalnim konzervativizmom uspio otplatiti venezuelanski vanjski dug, što je zauzvrat dovelo do financijske konsolidacije i jačanja bolivara. Uz to, njegova je administracija dovela do kraja internih sukoba u Venezueli, što je zemlju uvelo u period mira koji će trajati dugo vremena.
S druge strane, njegovi politički oponenti su ga proglasili diktatorom te su mu nadijelili nadimke "Som" (zbog brkova i fizičkog izgleda) te "Tiranin s Andi". Optuživali su ga za nepotizam, političke progone, osobno profiterstvo, promoviranje stranih interesa i ubojstva, što je zapravo bila druga strana njegove vladavine. Iako je kroz postavljanje privremenih predsjednika, svojih marioneta, Gómez nastojao održavati fasadu demokracije i ustavne vladavine, činjenica je da su ljudska i politička prava tokom gotovo 30 godina njegove vladavine bila uvelike ograničena. Opozicija njegovom režimu bila je velika, a najznačajnija grupacija bila je tzv. Generacija 28, kojoj su pripadali Rómulo Betancourt, Raúl Leoni, Juan Oropeza, Germán Suárez Flamerich i drugi; jedan od žestokih oponenata njegova režima bio je i ugledni pisac Rómulo Gallegos, kojega je Gómez potjerao u egzil. Ironično, dok je predsjednik provodio svoju diktaturu, imenovanje Eleazara Lópeza Contrerasa za (svog posljednjeg) ministra rata, ali i ranije uspostavljeno mirovno stanje, doveli su do sve snažnijeg rasta demokratskog pokreta u Venezueli.
Period gomecizma ostao je, neovisno i historijskoj interpretaciji, jedan od najvažnijih perioda u historiji nezavisne Venezuele. I dok je s jedne strane došlo do značajne modernizacije i fiskalne konsolidacije, diktatura koju je Gómez dovela je do jačanja opozicije i demokratskog pokreta koji će kasnije preuzeti vlast u zemlji. Juan Vicente Gómez je umro 1935. godine, a naslijedio ga je general Eleazar López Contreras, za čije je vladavine dikatura osjetno popustila.
Gómez se nikada nije ženio, ali je imao dvije dugogodišnje partnerice s kojima je dobio ukupno šesnaest djece. Međutim, za života je imao brojne usputne afere te se pretpostavlja da je ukupni broj djece koju je imao između brojeva 64 i 84. Dobar dio njegove djece imenovan je na javne funkcije, što je dovelo do izraženih optužbi za nepotizam.
Vanjske poveznice
Juan Vicente Gómez na Wikimedijinoj ostavi
- Biography at infoplease.com Arhivirano 2012-07-16 na Wayback Machine-u
- Venezuela – A Century of Caudillismo – A recount of the historical context, Gomez's career and influence.
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Cipriano Castro | 39. predsjednik Venezuele 19. prosinca 1908. – 13. kolovoza 1913. | Slijedi: José Gil Fortoul |
| Prethodi: Victorino Márquez Bustillos | 42. predsjednik Venezuele 24. lipnja 1922. – 30. svibnja 1929. | Slijedi: Juan Bautista Pérez |
| Prethodi: Juan Bautista Pérez | 44. predsjednik Venezuele 13. lipnja 1931. – 17. prosinca 1935. | Slijedi: Eleazar López Contreras |
- p
- r
- u
Napomena: Italik označava vršitelja dužnosti predsjednika
(1830–1864)
- José Antonio Páez (1830–1835)
- Andrés Narvarte (1835)
- José María Vargas (1835)
- José María Carreño (1835)
- José María Vargas (1835–1836)
- Andrés Narvarte (1836–1837)
- José María Carreño (1837)
- Carlos Soublette (1837–1839)
- José Antonio Páez (1839–1843)
- Carlos Soublette (1843–1847)
- José Tadeo Monagas (1847–1851)
- José Gregorio Monagas (1851–1855)
- José Tadeo Monagas (1855–1858)
- Pedro Gual Escandón (1858)
- Julián Castro (1858–1859)
- Pedro Gual Escandón (1859)
- Manuel Felipe de Tovar (1859–1861)
- Pedro Gual Escandón (1861)
- José Antonio Páez (1861–1863)
- Juan Crisóstomo Falcón (1863–1864)
(1864–1953)
- Juan Crisóstomo Falcón (1864–1868)
- Manuel Ezequiel Bruzual (1868)
- Guillermo Tell Villegas (1868–1869)
- José Ruperto Monagas (1869–1870)
- Guillermo Tell Villegas (1870)
- Antonio Guzmán Blanco (1870–1877)
- Francisco Linares Alcántara (1877–1878)
- José Gregorio Valera (1878–1879)
- Antonio Guzmán Blanco (1879–1884)
- Joaquín Crespo (1884–1886)
- Antonio Guzmán Blanco (1886–1887)
- Hermógenes López (1887–1888)
- Juan Pablo Rojas Paúl (1888–1890)
- Raimundo Andueza Palacio (1890–1892)
- Guillermo Tell Villegas (1892)
- Guillermo Tell Villegas Pulido (1892)
- Joaquín Crespo (1892–1898)
- Ignacio Andrade (1898–1899)
- Cipriano Castro (1899–1908)
- Juan Vicente Gómez (1908–1913)
- José Gil Fortoul (1913–1914)
- Victorino Márquez Bustillos (1914–1922)
- Juan Vicente Gómez (1922–1929)
- Juan Bautista Pérez (1929–1931)
- Juan Vicente Gómez (1931–1935)
- Eleazar López Contreras (1935–1941)
- Isaías Medina Angarita (1941–1945)
- Rómulo Betancourt (1945–1948)
- Rómulo Gallegos (1948)
- Carlos Delgado Chalbaud (1948–1950)
- Germán Suárez Flamerich (1950–1952)
(1953–1999)
- Marcos Pérez Jiménez (1952–1958)
- Wolfgang Larrazábal (1958)
- Edgar Sanabria (1958–1959)
- Rómulo Betancourt (1959–1964)
- Raúl Leoni (1964–1969)
- Rafael Caldera (1969–1974)
- Carlos Andrés Pérez (1974–1979)
- Luis Herrera Campins (1979–1984)
- Jaime Lusinchi (1984–1989)
- Carlos Andrés Pérez (1989–1993)
- Octavio Lepage (1993)
- Ramón José Velásquez (1993–1994)
- Rafael Caldera (1994–1998)
(1999–danas)
- Hugo Chávez (1999–2013)a
- Diosdado Cabello (2013)
- Nicolás Maduro (2013–danas)b
- Juan Guaidó (2019–danas)b
a Pedro Carmona je tokom 2002. nakratko bio vršitelj dužnosti predsjednika, dok Chávez nije izabran na drugi mandat. ⋅ b Narodna skupština priznaje Guaidóa kao v.d. predsjednika, međutim Nicolás Maduro je odbio povuči se vlasti i priznati ga kao svog nasljednika (vidi Predsjednička kriza u Venezueli).
