Mitrohinova arhiva

Mitrohinova arhiva (engl. Mitrokhin Archive) je naziv za zbirku najstrože povjerljivih službenih dokumenata sovjetskih tajnih službi koje je godine 1992. Vasilij Mitrohin, bivši visoki funkcionar KGB-a učinio dostupnim zapadnim tajnim službama. Zbirka ne postoji u originalnom obliku, nego kao niz rukopisa koje je Mitrohin na svoju ruku pravio za vrijeme višedecenijske karijere koja je završila 1991. godine sa raspadom SSSR i službenim ukidanjem KGB-a. Mitrohin je svoje zapise iz Moskve odnio u Latviju gdje ih je prvo ponudio američkoj ambasadi, gdje je odbijen, a potom britanskoj, gdje je primljen. Javnost je za Mitrohinovu arhivu doznala 1999. godine, kada je o njoj javno progovorio britanski ministar unutrašnjih poslova Jack Straw, a potom sam Mitrohin o njoj objavio knjigu zajedno sa britanskim historičarem Christopherom Andrewom. Mitrohinova arhiva, koja se smatra najopsežnijom od svih zbirki službenih dokumenata dostupnih nakon propasti SSSR-a, je sadržavala mnoge dotada nepoznate detalje, uključujući široki raspon sovjetskih obavještajnih, ali i subvezivnih aktivnosti u zpadnim i drugim državama tokom nekoliko decenija postojanja, a što uključuje kako logističku i drugu podršku terorističkim organizacijama i intenzivne propagandne i dezinformacijske aktivnosti. Navodi Mitrohinove arhive su u velikoj mjeri potvrdili neke kontroverzne tvrdnje i optužbe, koje se prije svega odnose na ličnosti, poput bračnog para Rosenberg, koje su se smatrale nedužnim žrtvama makartističkih progona, ali su i same stvorile kontroverze, prije svega zbog drugim izvorima nepotkrijepljenih navoda da je niz istaknutih ličnosti i organizacija u Zapadnom bloku bio u službi Sovjeta. Među njima se najviše ističe italijanski premijer Romano Prodi, radi koga je od 2002. do 2006. godine bila u italijanskom parlamentu bila osnovana tzv. Mitrohinova komisija.